R

Rajhlova palata, danas zgrada subotičke galerije „Likovni susret“, jedno je od najraskošnijih zdanja subotičke secesije. Ime je dobila po svom vlasniku i projektantu Ferencu Rajhlu. Ovaj subotički arhitekta budimpeštanske škole zgradu je podigao 1904. kao porodičnu kuću, mada ni on ni njegova porodica nisu dugo živeli u njoj. Zbog bankrota je već 1908. bio prinuđen da je napusti, a njegova palata je potom zajedno s nameštajem i svim umetničkim predmetima prodata na licitaciji.
Rajhlova palata se smatra pravim remek-delom arhitekture s kraja 19. i početka 20. veka, na kojoj je Ferenc Rajhl demonstrirao umeće i talenat vrhunskog arhitekte. Najlepši dekorativni elementi na fasadi zgrade izrađeni su od čuvene žolnai keramike, dok je osnova napravljena od ružičastog mermera. U izradi vitraža korišćeno je venecijansko staklo.

Rogina bara je prastara močvara na istočnoj strani srednjovekovne Subotice, a kasnije vojnog šanca. Vremenom je počela da smeta razvoju grada, pa je Kraljevska komora odlučila 1764. da je zasadi vrbom. Kasnije, 1794. naređeno je da se močvara isuši, a zemljište proda za placeve. Uprkos svim naporima, voda se zadržavala. Četrdesetih godina 20. veka u njoj su se još kupala deca a plovilo se i čamcima. Gradsko veće je 1888. odlučilo da naspe preostali deo bara i zasadi park, kao i da podigne zgradu Suda. Godinu i po dana je dovlačen pesak i prodavani placevi na kojima će biti podignuti najlepši objekti Subotice – današnji Korzo.

Radijalac je naselje smešteno između centra grada i Hale sportova. Sredinom naselja se proteže pešačka aleja duga 800 m. Sa obe strane šetališta celom dužinom pružaju se saobraćajnice koje vode do Hale sportova i rekreacionog parka Dudova šuma.

Rajić, Blaško  (1878-1951.) je bio bački hrvatski svećenik, književnik i političar. Rođen je u Subotici.  Po završetku studija zaredio se za svećenika 1902. godine, najpre u hrvatskom selu u južnoj Ugarskoj, Dušnoku 1902, potom u Santovu 1904. Kapelanstvo nastavlja u rodnoj Subotici, u župi sv. Terezije, sve do 1911, a potom je imenovan za župnika i vodio je župu sv. Roka, u kojoj je ostao do smrti 1951.
Autor je molitvenika "Duhovna mana".
U potonjoj je ostvario najveća dela u pastoralnom, društvenom i kulturnom području.
Agilno se zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslovensku državu.
1919. je bio član bunjevačkog poslanstva koje je otputovalo u Pariz na mirovnu konferenciju sa stranim diplomatama.
Vodio je Bunjevačko–šokačku stranku, nakon toga Vojvođansku pučku stranku, a posle se okrenuo Stjepanu Radiću, čiji je HSS silno podržavao.
Za vreme Drugog svetskog rata njegova aktivnost je prekinuta. Svom redovnom župničkom životu u Subotici se vratio 1943,  gde ostaje do smrti 1951.
Utemeljitelj je mnogih društava: Katoličko devojačko društvo, Radničko i učeničko križarsko bratstvo, Prosvetno društvo "Katolički krug", Dobrotvorna zajednica Bunjevaca i Hrvatska kulturna zajednica, a zajedno sa Lajčom Budanovićem utemeljio je i Maticu subotičku.
Zaslužan je što je Dužijancu, dotad samo hrvatski narodni običaj (koji je nastao na salašima), uobličio u crkvenu manifestaciju. Zahvaljujući njemu, održalo se i "prelo".
Pokrenuo je "stare" "Subotičke novine" 1920. godine. Pisao je pesme, pripovetke i članke. Njemu u čast se održava manifestacija Rajićevi dani.